vitamini

vitamini (lat. vita: život + amini), organski spojevi koji su u malim količinama nužni za normalno funkcioniranje ljudskog i životinjskog organizma. Naziv je uveo poljski biokemičar Casimir Funk (1884–1967), koji je 1911. sintetizirao tiamin; smatrajući ga vitalno važnim aminom, nazvao ga je vitaminom. Iako se poslije ustanovilo da mnogi vitamini nisu amini, taj se naziv zadržao do danas. Vitamini su se u početku označavali slovima (A, B, C, D, E, K); otkrivanjem strukturno srodnih spojeva, slovima su se dodavali brojevi (npr. D₃). Takav se način označavanja vitamina upotrebljava i danas, ali uz oznake slovima često se rabe i nazivi koji upućuju na njihovu kemijsku građu (npr. piridoksin, derivat piridina), funkciju (npr. kalciferol, koji potiče apsorpciju kalcija) ili prirodni izvor (npr. folna kiselina, od lat. folium: list). Ljudski organizam ne može proizvoditi vitamine, pa ih treba redovito uzimati hranom. Ako se u hrani nalaze preteče nekih vitamina (tzv. provitamini), organizam ih može preraditi u vitamine; iz provitamina β-karotena može nastati vitamin A, a obasjavanjem kože ultraljubičastim (UV) zrakama iz 7-dehidrokolesterola nastaje vitamin D₃. Neke vitamine (npr. vitamin K) proizvode bakterije koje se uobičajeno nalaze u crijevima, što je dodatni izvor tih vitamina. Iako se dnevne potrebe organizma za vitaminima razlikuju ovisno o spolu, veličini tijela i stupnju tjelesne aktivnosti, one su razmjerno malene i mogu se podmiriti pravilnom i uravnoteženom prehranom. Obično se izražavaju u mjernim jedinicama mase (u miligramima ili mikrogramima) ili u tzv. internacionalnim jedinicama (i.j., odn. IU, akronim od engl. international unit), koje se najčešće primjenjuju za vitamine A, D i E; označavaju količinu biološki aktivne tvari potrebne da bi se postigao određeni biološki učinak i nisu jedinica mase te tvari. U nekim su stanjima potrebe za vitaminima povećane (rast, trudnoća, laktacija ili u nekim patološkim stanjima).

Vitamini se dijele u dvije osnovne skupine: vitamine koji su topljivi u vodi i one koji su topljivi u mastima. Vitamini topljivi u vodi (vitamini skupine B i vitamin C) nakon apsorpcije iz crijeva kratko se zadržavaju u organizmu, jer se brzo izlučuju bubrezima. Većina vitamina skupine B sastavni su dijelovi koenzima, koji omogućuju funkcionalnu aktivnost enzima što sudjeluju u metabolizmu ugljikohidrata, masti, bjelančevina i nukleinskih kiselina. Stoga nedostatak tih vitamina ima vrlo raznolike posljedice. U vitamine skupine B često se ubrajaju i neke tvari koje zapravo nisu vitamini (npr. inozitol, kolin, para-aminobenzojeva kiselina); nazivaju se vitaminima slične tvari (u koje se ubrajaju i neke druge tvari s vitaminskim djelovanjem, npr. tzv. vitamin P). Vitamini A, D, E i K topljivi su u mastima. Za razliku od vitamina topljivih u vodi, njihove su funkcije specifičnije.

Glavni su poremećaji prometa vitamina avitaminoza (potpuni nedostatak vitamina) ili hipovitaminoza (blaži oblik nedostatka vitamina). Znakovi hipovitaminoze specifični su za svaki vitamin. Uzroci mogu biti smanjen unos vitamina u odnosu na potrebe organizma (primarna hipovitaminoza) ili smanjena apsorpcija vitamina zbog bolesti probavnoga sustava, poremećaja izlučivanja žuči, bolesti gušterače, uzimanja nekih lijekova ili alkoholizma (sekundarna hipovitaminoza). Vitamini mogu obavljati svoju funkciju samo onda ako im je sačuvana kemijska građa. Budući da im toplina može promijeniti kemijsku građu, mnogi vitamini termičkom obradbom hrane gube učinak, što također može biti uzrok hipovitaminoze. Neki vitamini (npr. A, D, B₁₂) mogu se pohranjivati (posebice u jetri) i po nekoliko mjeseci, pa se znakovi njihova nedostatka pojavljuju razmjerno kasno nakon prestanka opskrbe. Hipervitaminoze su vrlo rijetka pojava, a nastaju uzimanjem pretjeranih količina vitamina, najčešće prevelikih doza vitaminskih pripravaka. Gotovo se uvijek odnose na vitamine topljive u mastima (poglavito A i D), koji se zbog mogućnosti pohranjivanja mogu pretjerano nagomilavati u organizmu.

Vitamini se industrijski proizvode uglavnom kemijskom sintezom, potom izdvajanjem iz prirodnih tvari te biosintezom s pomoću mikroorganizama; tako npr. različite vrste kvasaca i bakterija proizvode vitamine skupine B i ergosterol (provitamin D₂), a plijesni β-karoten. Rabe se u prehrambenoj industriji za obogaćivanje proizvoda te u farmaceutskoj industriji za proizvodnju bioaktivnih tvari koje povoljno djeluju na zdravlje (nutraceutici).

Pregled osnovnih značajki vitamina

Vitamini topljivi u vodi.

Vitamini topljivi u mastima